Trenutak u kome je nestao Bog
Tvojim mirom oci izgnanca se pune
kad s vrha vesala na svetinu pljune,
Satano, smiluj se mojoj silnoj bedi!"
Bodler, Cvece Zla, Srpska knjizevna zadruga, 2002, Lazarevac
- - -
Dan je bio vedar, nakon dugo vremena... Drzao sam u rukama knjigu, beli glatki papir ispunjen crnim redovima, upijen u miris vlage zaostao iz vremena prethodnog nepoznatog vlasnika. Autor je pisao o kultu heroja i kultu bogova. Tada je dosao Trenutak.
Sva bozija lica. Vremenom su umirala. Prvo je umrlo, ima vec dosta godina, lice strogo i ljutito, lice Sudije. Potom je nestao i svaki pokusaj definisanja sustine, brisuci sa Njegovog lica lice Covecije. A tog dana umrlo je Njegovo prisustvo u svetu, lice Zastite. Pred mojim pogledom, dodirom, razumom, ocrtale su se, prvi put zaista jasno, sopstvene granice prostorno omedjene nistavilom na koji nema smisla trositi vreme.)