Sunday, March 26, 2006

Trenutak u kome je nestao Bog

"Satano, smiluj se mojoj silnoj bedi!

Tvojim mirom oci izgnanca se pune
kad s vrha vesala na svetinu pljune,

Satano, smiluj se mojoj silnoj bedi!"

Bodler, Cvece Zla, Srpska knjizevna zadruga, 2002, Lazarevac
- - -

Dan je bio vedar, nakon dugo vremena... Drzao sam u rukama knjigu, beli glatki papir ispunjen crnim redovima, upijen u miris vlage zaostao iz vremena prethodnog nepoznatog vlasnika. Autor je pisao o kultu heroja i kultu bogova. Tada je dosao Trenutak.

(TRENUTAK:
Sva bozija lica. Vremenom su umirala. Prvo je umrlo, ima vec dosta godina, lice strogo i ljutito, lice Sudije. Potom je nestao i svaki pokusaj definisanja sustine, brisuci sa Njegovog lica lice Covecije. A tog dana umrlo je Njegovo prisustvo u svetu, lice Zastite. Pred mojim pogledom, dodirom, razumom, ocrtale su se, prvi put zaista jasno, sopstvene granice prostorno omedjene nistavilom na koji nema smisla trositi vreme.)


Kratki pogled kroz prozor mogao je da donese samo staru sliku, vec toliko puta opazenu. Plavicasto nebo - siva, zimom izranjavana brda - gradske, kilometrima prostrte gradjevine - ali, nisam se mogao oteti utisku da nesto nedostaje. Da li je ovo bilo Njegovo poslednje lice? Svecani mir tihe sabranosti. Kucaji sata jedini svedoci.


Sunday, March 05, 2006

Caura

Haotican duh sklon suprotnostima. Mozda zbog radoznalosti, mozda zbog slabosti, a mozda zbog straha od, za sopstvene odluke, odgovornosti.

- - -

Mislim da sam video u njegovom pogledu brigu. Ili je to bio pokusaj da se neverbalno pokaze zelja sa bliskoscu, skrivena potrebom za konvencionalnim ponasanjem u drustvu prijatelja. On je od onih koji skacu u provaliju i povredjuju se dokazujuci da im nije potrebno osvrtanje na sopstvene emocije. To dobro razumem.

- - -

Dani prolaze, lenjo se vukuci za obavezama. Jedem, citam, gubim vreme, spavam. Navece uglavnom ne izlazim, ujutro prosetam u potrazi za svezim povrcem, jeftinim. Dolaze topliji dani - sneg se otopio na okolnim brdima i ovaj put je zaista zaista pocelo napeto odbrojavanje do pocetka Proleca.

- - -

Kakva je ovo ravnoteza? Unutrasnjost je isprepletena koncima napetim do kidanja. Napetost nudi laznu varljivost duhovnog mira koju ce vec sledeci Trenutak mozda dovesti do urusavanja u sopstvene nepomirljive suprotnosti. Zar je to ravnoteza? To je iscekivanje...

- - -

Neka onda pukne. Neka se slomi ova caura, koja otupljuje bol u grudima, zauzvrat darujuci kristal predvidljivosti, tako drag sopstvenom vestackom prezivljavanju u gusecoj sigurnosti.

- - -

"Doci ce, doci ce, doci ce... Kao grcevito nadanje u svitanje nove zore..."