Baka

Ona se gasi... Necujno kao jesenji vetar u ogoljenim krosnjama, nezno kao zagasiti sjaj zalazeceg sunca.

Ona se gasi, dok joj oci kriju strahove, dok se strahovi utapaju u nemo proklinjanje sudbine.

Njen glas sapuce, (a ko je to na kapiji?), sve tise sapuce, (nikog nema kraj kapije...) i pomalo je ljut, i pomalo uplasen, zbog smeha Naseg sto se probija van granica prostorije, van cetiri zida sveta koji je postao mrsko joj utociste.

Ona se gasi, dok nade njene gledaju napred i dok ispred sebe mnogo toga ne vide.